Osvetljenje tunela se razlikuje od standardnog osvetljenja kolovoza jer mora ostati u funkciji 24 sata dnevno; posebno, potreban intenzitet osvjetljenja je veći tokom dana nego noću, što troškove električne energije čini značajnom komponentom operativnih troškova. Nadalje, rasvjeta tunela posjeduje jedinstvene karakteristike koje se razlikuju od općeg osvjetljenja kolovoza, kao što je uzimanje u obzir ljudske vizualne adaptacije na svjetlo i tamu, kao i zahtjeve za osvjetljenjem unutar prelaznih prostora. Ovi faktori su sastavni dio dizajna tunelske rasvjete i neraskidivo su povezani sa sigurnošću korisnika. Tunelska rasvjeta se obično kategorizira na ulaznu, unutrašnju i izlaznu rasvjetu. Ulazna rasvjeta podliježe posebno strogim zahtjevima, koji zahtijevaju postepeno smanjenje svjetline sa nivoa uporedivih sa vanjskim okruženjem. Konkretno, nivoi dnevne osvetljenosti ulaza određuju faktori kao što su spoljašnja osvetljenost, brzina vozila, vidno polje na ulazu i dužina tunela. Međunarodna komisija za rasvjetu (CIE) dijeli rasvjetu ulaza u tunel u dvije zone (počevši od portala): zonu praga i zonu prijelaza. Zona praga ima za cilj da eliminiše efekat "crne rupe", omogućavajući vozačima da jasno identifikuju prepreke na ulazu, dok je prelazna zona dizajnirana da ublaži oštar kontrast između zone praga i osnovnog unutrašnjeg osvetljenja daljim postepenim smanjenjem nivoa osvetljenja. Japanski standardi dalje dijele ulaznu rasvjetu na pristupnu zonu, zonu adaptacije i zonu prijelaza.
Unutrašnja zona je područje unutar tunela na koje vanjsko prirodno svjetlo ne utiče, gdje se vid vozača oslanja isključivo na vještačko osvjetljenje tunela. Ovu zonu karakterišu ujednačeni nivoi osvetljenja. Pošto nivo osvetljenja ostaje konstantan, dizajn se fokusira na obezbeđivanje odgovarajuće vrednosti osvetljenosti, određene zapreminom saobraćaja i brzinom vozila. Raspored i nivoi osvetljenosti ulaznih, prelaznih, unutrašnjih i izlaznih zona unutar tunela.